Prave stvari nikad ne stare, samo mijenjaju boje. Tome su se mogli osvjedočiti svi koji su pohodili jedan od tri Unpljugd koncerta Psihomodo Popa, organiziranih točno 20 godina nakon originalnih koncerata na istom mjestu, u legendarnom zagrebačkom kazalištu Gavella. Nekad znani kao hrvatski Ramonesi, Psihomodo Pop je ovim trolistom koncerata pokazao kako ih se s pravom može smatrati hrvatskim Rolling Stonesima, ne samo zato što i nakon više od trideset godina karijere zvuče i dalje jednako opako i interesantno, već i zbog demonstracije nagomilanog znanja i iskustva tijekom svih godina, koja su omogućila da se dvosatni presjek karijere prikaže u jednom novom svjetlu, jedinstvenoj mješavini žestokog, ali akustičnog, rock and rolla i jednako tako interesantnog rhythm & bluesa.
Vidljivo je to bilo i u vizualnom dojmu. Odjeven u kaput i prsluk dizajniran u design-studiju Life is a Picnic (koji se pobrinuo i za styling Napalm djevica). Tako se na završnom od tri koncerta, na kojem nije bio vidljiv niti najmanji znak umora, započelo žestoko - hitom “Natrag u garažu”, te se jednako tako i nastavilo uz ''Telegram Sam'', ''Kad sam imao 16'', ''Ja sam'' i druge žešće hitove. Iako je i do tada publika zdušno pljeskala i pjevala sve hitove, cijelo kazalište se podiglo na noge s prvim taktovima ''Fride'' i tako ostalo do trenutka spuštanja zavjese. No ovoga puta ona nije označavala kraj koncerta već je bila riječ o prozirnoj zavjesi na kojoj su se prikazivale sjajne projekcije Gorana Kurjaka.
“Mi smo rockeri pa nas je sram svirati lagane stvari”, objasnio je Gobac i time najavio set laganijih pjesama.
S podizanjem zavjese atmosfera se nije još ubrzala jer je izveden ''Tužni lutak'', pjesma s albuma Debakl, koja do sad nije bila izvođena na koncertima, ali “odgovara trenutnom stanju u zemlji i svijetu”. Vrlo emotivnu izvedbu upotpunile su djevojke iz zbora Mozartine, te osječka glumica i lutkarica Ivana Vukičević sa Tužnim lutkom na strunama u scenografiji Vjekoslava Filipovića. Vrlo brzo se vratio žešći ritam koncerta, prvenstveno zahvaljujući dečkima iz benda, pogotovo multiinstrumentalistu Kuzmi koji je svirao instrumenata za jedan dodatan bend, ali i mnogobrojnim gostima među kojima se našla i brass sekcija u sastavu Darko Sedak-Benčić (truba), Oliver Ereš (saksofon), Marijo Magaš (truba) i Ivan Mučić (trombon). Pojačanje Tigranu bio je Šparkin brat Igor Paradiš - mali Šparka, na perkusijama, a ne smije se zaboraviti ni na novu generacije Napalm djevica – Tenu Vodopiju, Mateju Mihovec, Martinu Geber i Petru Kožar. Službeni završetak koncerta uz hitove ''Ja volim samo sebe'', ‘ Bejbi'' i ''Sexy magazin'' niti ove noći nije bio moguć te se, nakon samo par minuta pauze, bend vratio na bis i izveo dodatne četiri pjesme - ''Supstance'', ''Donna'', ''Iste stvari'' i legendarni ''Leteći odred'' (koji je pjesmu prije toga netko iz publike i tražio uz Gobčev odgovor da “ovo nije svadba, stari…”). U izvedbi ‘’Letećeg odreda'' bendu se pridružio i Lula, stari prijatelj benda s prvih albuma, a sad novinar koji je odsvirao usnu harmoniku dok je Gobac samo za tu pjesmu preuzeo ulogu ritam gitariste. ― Jurica Ilić
A kad smo već kod rock'n'rolla, Psihomodo i nakon više od 30 godina postojanja izgleda i zvuči mladenački, a opet iskusno koliko to može biti samo bend koji je pregazio tri desetljeća opstanka na balkanskim razvalinama. Ovdje rock'n'roll u pravilu nije trebao ni poniknuti, no Psihomodo nas je i u Gavelli - kroz hitove u rasponu od “Natrag u garažu” do “Letećeg odreda” - podsjetio zašto su “naši bendovi” ovdje nekoć bili The Velvet Underground i T. Rex, Ramonesi i Sex Pistolsi, Stonesi i Doorsi. Može kod Psihomoda punk, glam-rock i psihodelija, a može i rhythm & blues, soul pa i gospel ako zatreba. I to sve akustično, brzo i lako, gotovo bez pauza između pjesama, osim kad nas je Gobac nekom svojom šalom poželio nasmijati, što mu je redovno i uspijevalo jer je, otkako je prvi put čuo punk pa sve do danas, ostao dečko iz predgrađa s obje noge na zemlji, sretan da si može kupiti nove starke.
Za kraj samo jedno pitanje: zašto koncerti u zagrebačkim kazališnim dvoranama uvijek zvuče bolje nego oni u zagrebačkim klubovima? Nije vrag da je toliko teško i skupo srediti akustiku u klubu da bude poput one u Gavelli. ― Aleksandar Dragaš, Jutarnji list
Ova nova serija unplugged koncerata je više posljedica ponovne relevantnosti izazvane pozitivnim odjekom albuma Čiribu čiriba nego pokušajem stjecanja naklonosti. To se vidi i u karakteru samog nastupa. Dok je originalni Unpljugd bio više salonski tip nastupa sa pjesmama radikalno izmijenjenima kako bi se uklopile u takav tip ambijenta, ovaj nastup je bio akustičan samo u smislu ograničenja Gavelle kao koncertnog prostora dok se u svakom ostalom pogledu radilo o punokrvnom, rekao bih čak i CBGB-evskom, rock koncertu koji je ponekad čak dosezao visine slavnog londonskog dočeka 1978. godine u režiji Ramonesa.
Posebno treba spomenuti gitarista Bradu koji je ne znam po koji put pokazao kako suzdržanost ponekad daje veće rezultate nego virtuoznost, zatim multitasker Kuzma koji je za vrijeme nastupa svirao preko deset instrumenata, nerijetko dva i više istovremeno te na kraju Gopca koji je pokazao kako se iza maske klauna, redikula i šarlatana krije okorjeli profesionalac koji unatoč godinama (51, ako se ne varam) može iznijeti dvosatni nastup sa osobnim pečatom bolje nego velika većina mladih kolega, najbolji domaći frontmen uz Prlju.
Uglavnom, ovo je bio dokaz da unplugged koncerti ne moraju biti tihe ispovijedi uz prebiranje po akustičnoj gitari već punk-rock veselice za mase. Psihići su se još jednom pokazali kao vrstan i potentan live bend koji unatoč tridesetogodišnjem postojanju još uvijek nije za otpis. ― Tomislav, terapija.net
Trodnevlje u zagrebačkom kazalištu Gavelli obilježilo je 20 godina Unpljugd akustične karijere najnestašnijeg frontmena u hrvatskoj rock povijesti i njegovog benda, Davora Gopca i Psihomodo Popa, skraćeno nazvani Psihići. Tri rasprodana koncerta i otprilike 1200 posjetitelja odslušalo je tri nadahnuta Unpljugd koncerta, tri prava tuluma. Davne 1995. na istom su mjestu Gobac i ekipa live svirkom potvrdili su status jedne od najpopularnijih domaćih grupa, i bez daljnjega možemo reći, koliko god bili i kritizirani i osporavani povodom statusa njihovog aktualnog albuma "Ćiribu Ćiriba" i osvajanja Porina za njega, da Psihići stare jako dobro za razliku od nekih naših drugih legendarnih rock-pop izvođača. Možda više Gobac ne radi one psine i kontraverze koje je radio i možda nove pjesme djeluju kao recikliranje starih, no prava je istina da Psihići nikad nisu zalazili u indie, alternativne ili istraživačke glazbene vode i kao takvi i ne mogu stvoriti ništa drastično odmaknuto od nekih nazovimo ih tako "utabanih" staza. Ako ih do sada niste tako shvatili onda niti nećete.
No da se vratimo na same koncerte. Otišli smo na posljednji, po receptu "šećer" dolazi na kraju. Koliko smo informirani i prva dva su bila sličnog efekta kao i sinoćnji. Ono čemu sam ja sinoć svjedočila jest izuzetno snažna, emotivna i znalačka koncertna izvedba. A publika je bila, blago jer reći oduševljena, na nogama u cijelom zadnjem dijelu koncerta, očekivano. Koncert su Psihići otvorili uz kultnu "Natrag u garažu" nakon čega su se niazli hit za hitom, čuli smo sve važne i najjače.
Negdje na prvoj polovici koncerta bend je primirio dimaniku uz zamiljiv prigodno, kazališni efekt: prozirna zavjesa se spustila ispred benda a na njoj se projecirali razni svjetlosni efekti Gorana Kurjaka, a tijekom kojih su izvedene "Ponekad", "Lagano padam" i "Ona odlazi".
Još jedan izvrstan trenutak bile su gošće na koncertu: odličan zbor Mozartine koje su se bendu pridružile u izvedbi "Tužnog lutka" zajedno s osječkom glumicom i lutkaricom Ivanom Vukićević koja je oživjela divnog, neodoljivog lutka u impresivnoj scenografiji kipara Vjekoslava Filipovića. Na posljednjoj pjesmi "himni" benda "Leteći odred" gostovao je i legendarni Lula na usnoj harmonici.
Upravo ova glazbeno-scenska iznenađenja dala su Unpljugdu dodatnu dimenziju zaista kazališnog ugođaja iako sam najprije sumnjičava kakvo će to rokanje biti moguće u jednoj Gavelli - iznenadili biste se. Bilo je sjajno. ― Anastazija, perun.hr
"Jebeš bend ako to nije dobro 'live'" izjavio je Davor Gobac u nedavnom intervjuu najavljujući akustične koncerte Psihomodo popa u zagrebačkom kazalištu Gavella.
Trebalo bi dodati još nešto, tj. da se pravi rock bend nikad neće bojati svirati uživo i akustično! Tek tako, ogoljeni i predstavljeni publici baš takvi kakvi jesu bez nekakvih distorzija, loopova, pedala i ostalih 'toys for making noise', oni pokazuju svoje pravo umijeće sviranja.― Nikola Burčul, muzika.hr
